nakon dugo vremena ja se opet javljam
računalo mi je bilo van funkcije...
što reći
...
ovaj put ću objaviti malo drugačiji post...
drugačiji od ostalih objavljenih na ovom blogu...
želim ti napisati pjesmu
kojom ću ti objasniti i opravdati
odlazak koji mi predstoji,
ali ne polazi mi za rukom.
sjedim tu već satima i polako
ludim. nema riječi koju
bih izrekla, a da ju tisuće nisu
izrekle prije mene.
nema suza koje bih isplakala
a da ti ih već nisam
isplakala na prsima.
više nema ni početka ni kraja
ni noći ni dana.
sve se stopilo u nešto,
nemoj pitati što, jer
ni sama ne znam.
čak i ove riječi gube
svoju individualnost
i stapaju se u neku mrlju
koju natapaju moje suze.
a, ipak ih još ima.
kao i riječi i krvi,
a možda i nade.
čeka me dug put, predug.
već sad mi se gubi pred očima
i već sada mi se ne da njime kročiti
svladava me vlastiti lijen
i, na tvoju žalost moj ljubljeni, ostajem.
znam da ću baciti ove riječi
i da nećeš saznati moje namjere.
tako je uvijek bilo i tako će uvijek bit.
hvala ti na najljepšem dijelu mog života
† †4† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
povratak uspavanog putnika
dugo već nisu zapisane bile moje misli… već dugo nisam mogla pisati…
nered u meni i oko mene…
sada je sve opet u redu… složile su mi se misli, želje i mogućnosti..
živim u tišini i miru…
ne dam nikome blizu…
držim se svog raja…
dva putnika
sunce, vjetar, pogled i kraj.
vječnost je prestala postojat,
ostali smo samo ti i ja.
je li moguće da sretnu se
dvije duše nakon tolikog puta,
da zaustave vrijeme
i izbrišu sjene?
sada znam da nema više lažnog sjaja
tvoj pogled mi je potreban svakog dana
ako ikada osjetiš da si sam,
pa i pomisliš da ti se sprema pad
samo glasno zazovi moje ime
i dići ću te opet u visine.
proći ću i kroz središte pakla
ako ikad kažeš da ti treba tvoja mala.
pronašla sam te tada,
zašto to ne bi ponovila i sada?
u olujnoj noći
kiša ispire posljednje tragove boli,
a moje srce prvi put iskreno voli.
tvoje oči sa snom se bore
samo da tvoje usne još jednom kažu
da me vole.
pokazao si mi zvijezde, učinio da gore
rekao neka ostvare sve želje mi moje.
i sada dok pišem ove riječi u tmini mraka
tvoja ruka čeka da me zagrli
i u olujnoj noći mi bude luka
i u olujnoj noći da me uspava.
† †21† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
ljeto... ispija snagu iz mene...
kao mrtva sam... izlazim tek kada sunce zađe...
starci me tjeraju nekud jer mi je koža blijeda kao nocturnu...
ali ja sam sasvim zadovoljna...
...sretna čak...
imam ono što sam toliko dugo tražila
i sada imam samo jednu želju
- da potraje-
kao i pjesme, melodije koje ispunjavaju tišinu noći
pusti neka glazba svira
samo me tvoja ruka neka dira
učini ono zbog čega i anđeli gube krila
spusti noć, neka prekrije dan
neka sakrije moje suze
neka učini da potraje ovaj san
zakuni se da sam tvoja
jer past je jednom sjena
nestat će i ova uspomena
uzdah i tišina ostaje
tek šapat tišinu para
ovo je mjesto mojeg pada
sat otkucava, nestaje tama
budi se svjetlo još jednog dana
dok moja ljubav kraj mene spava
† †10† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
noći predajem najbolje od sebe
evo mene nakon poduže stanke...
djelomično je kriv kvar na kompjuteru, a djelomično nedostatak vremena
ali najviše ja....
posvetila sam se uživanju u životu i stvarima koje su mi najvažnije trenutačno...
a to je i pisanje poduže priče... koju vi nećete pročitati... osim ako ju izdam...
počela sam hodati stopama anđela, slijediti put koji nosi moje ime....
letim s vjetrom, skrivam se od svijetla, noći predajem najbolje od sebe...
Thru the ages and the pages
Love stories are written
The time has come for us
To write our own line
We`ll tell the line to the stars
Night will became our guard
Our souls can become one
We just have to write it right
This will be now and never
So promise you`ll go one
When we say goodbye,
After we brake this line
† †14† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
zasvirat će sonata
nešto je u zraku...
nešto je u meni...
trebam zraka, trebam promjenu...
ova sreća me ubija jednim dijelom...
mijenja me...po prvi puta... nabolje
hvala ti anđele...
noć će zasvira svoju sonatu
ja ću zaboravit staru ranu
utopit ću se u tvom osmjehu
i mjesečevom mutnom sjaju
pustit ću sada sjetu
nek negdje spava
zaboravit ću pravila
bit ću tvoja mala
nema tuge u meni više
prestale su padat hladne kiše
pridružit ću se paradi sjena
plesat ću u plamenu svijeća
tvoje usne su ko prva ljetna ruža
uzet ću sve što sada mi život pruža
zaplesat ću s tobom prvi ples
prazan ostat će spreman lijes
† †7† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
...i prestat će kiše...
u snovima sve je ljepše... nema tuge, nema kiše...
mogu li oni potrajati...
može li sjati sunce, na nebu biti duga...
tama je zamjenjena sjajem
tuga srećom...
ovaj put isto plačem..
ali ovaj put iz hvale...
za vile što su mi svog anđala dale
razbi tu pješčanu uru,
nek nikad ne prođe ovaj sat.
dat ću ti i svoj zadnji dah,
nek sudbina sačuva sjećanje na ovaj dan.
u mene sreća je kratka vijeka
želim da me nikad više ne uhvati sjeta.
neka vina bude puna čaša,
nek s neba spusti se na nas kazna
jer neću žaliti ni časa.
reci riječi, daj anđelima da presude,
bit bez tebe, nema mi veće muke.
zli jezici žele snove da mi sruše,
ali oni nisu od karata kule.
stisni me uz sebe jače,
ne daj suzi da niz obraz krene,
reci da bit ćeš uz mene…
† †8† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
poljubac zore
lišće je ležalo na podu i prekrivalo zemlju. mrtvo i izgaženo svud naokolo… ptica je zakriještala na sivom nebu ne znajući da ju promatra par suznih očiju sa zemlje. ona je spustila pogled sa ptice i zaklopila oči. sama sa smrću. okruživala ju je, svježa kao i rane na njezinim rukama. približila je svom licu ružu koju je držala i zatim ju bacila u otvoren grob. sagnula se i uzela grudu zemlje. mukli udarac odzvonio joj je u ušima. pogledala je dvojicu grobara koji su stajali u sjeni čempresa puštajući ju da se posljednji put pozdravi. usnama je oblikovala hvala, a oni su joj uzvratili spuštanjem glava. koraknula je na šljunčan put i počela hodati. čula je svaki udarac zemlje na lijes i svaki je padao kao da udara na njezino srce. izašla je kroz vrata groblja i zagledala se u zalazeće sunce. nije joj trebalo dugo da stigne kući. otključala je vrata i vidjela roditelje u kuhinji. govorili su joj nešto, ali ona ih nije slušala. nije doživljavala njihove riječi, samo je čula majčine jecaje. skinula se i otišla u sobu. hodala je gola dopuštajući hladnoći da ju dotakne. dovukla se do kreveta i uvukla u njega. kožu joj je dotaknula mekoća deke, na isti način kao što je i onda kada je prvi put legla s njim. tijelo joj je ponovno osjećalo njegove dodire i vrući dah. gušilo ju je u prsima i počela je vikati. vikanje su utišavalo i prerastalo u plač.
teško je otvorila svoje podbuhle oči. jastuk je bio mokar. okruživala ju je tama i mir. ogrnula se ogrtačem i prišla svom računalu. utipkala je adresu i pričekala dok se nisu otvorile otrovne stranice. zadnje riječi koje je napisao sjajile su preda njom na ekranu. riječi ljepše od vilinske pjesme, riječi namijenjene njoj. čitala ih je opet i iznova, iako je svaku riječ znala napamet.
na kraju posta nalazila se slika. na bijelom papiru crna ruža iz koje kaplje krv. ista slika na kraju svakog posta u posljednjih godinu dana. slika namijenjena njoj. počela je jecati. kliknula je na link za svoju poštu nastojeći se smiriti, ali samo se više uzbudila. tamo je stajala poruka od njega. njegovo ime, njegova adresa i kao predmet jedno veliko srce.
gledala je u ta slova ne vjerujući da su istinita. nije željela otvorit zbog straha da je ovo sve varka. ali ipak je. kliknula je na njegovo ime i počela se učitavati poruka.
čitala ju je bez daha, dok su joj se suze slijevale niz lice. uzdisala je za njegovim rukama. željela je da je tu. da je on tu, a ne njegove riječi.
trebalo joj je vremena da se smiri, a zatim je opet pročitala pismo tako da je osjećala svaki njegov osjećaj koji je on osjećao dok ga je pisao.
nitko, nikada, nigdje. ti, sada, tu.
sjedila je sama s crvenom ružom u rukama, bijelo lice krasile su joj suze, hladnoća joj nije smetala nije ni znala da postojim. tada sam prvi put ugledao anđela. pala je s neba i slomila svoja bijela krila, okaljala ih grijehom i blatom ovoga svijeta. pao sam na koljena i zahvalio bogu što je otišla iz raja.. pratio sam ju noću i danju, bio sam njezina sjena. živio sam za njezin osmjeh, umirao sa svakom njezinom suzom.. želio sam da je moja, želio sam njezine usne i njezinu dušu.
dala mi ih je. prije cijele vječnosti prvi put me poljubila. iako je prošla točno godina dana čini se kao da je to bio drugi život. udahnula mi je smrt, pružila tamu i pokazala noć. ušla mi je u život i snove, postala mi je sve. svaki moj strah, svaki moj san…
tako će i ostati moj anđele,
volim te.
ruke su joj utrnule, oči presušile. ugrizla se za usnu i osjetila bakren okus krvi. riječi ispisane njoj, zadnje koje je napisao. pogledala je vrijeme i shvatila je da je to napisao nekoliko sati prije nego je smrt došla po njega. nekoliko sati prije nego je otišao do vrata raja.
kliknula je print i otišla do ormara. stajala je ispred njega sve dok se nije odlučila za svoju crnu haljinicu. pažljivo ju je primila i prinijela licu tražeći njegov miris. prije nekoliko dana ju je doticao, držao. bacila ju je na krevet i otišla se urediti. trebao joj je cijeli sat, ali kada je bila gotova izgledala je kako i prvoga dana kada ju je vidio. bila je njegov pali anđeo. uzela je papir iz printera i izašla kroz vrata. osjećala je da se bliži zora pa je ubrzala korak. stigla je i stala. gledala je u humak koji je prekrivao njega. unutra leži ono što je ljubila i ono zbog čega je živjela. sjela je na sam grob i izvadila nešto iz džepa. njezina krv je za nekoliko trenutaka napajala žednu zemlju koja ga je prekrivala. nije bilo boli, samo praznina. stisnula je jače papir s pjesmom i umrljala ga svojom krvlju. nasmiješila se i pogledala na istok.
svitajuće sunce ispratilo je njezinu dušu u njegov vječni zagrljaj. ostalo je samo tijelo uređeno za svoj pokop na grobu u kojemu je željelo biti pokopano.
† †1† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
nakon svega ostaje samo uspomena
vratila sam se... poražena... ali sam se vratila...
neću se pretvarat, ali neću ni plakat.
bila sam toliko blizu sreće, ali čini se da me ona neće...
razum mi zataji... i učinim goleme greške, koje onda plaćam
kasnije i dugo...
život se kreće, vrti svoje kolo straica ...
na nama je da prihvatimo igru...
i nastavimo do kraja...
u noći magla mi je bila plašt,
zvijezde svjetlo u kojima tražila sam spas.
zadnji put molila sam gluhog boga,
zadnji put željela biti dio srca tvoga.
umjesto nade u meni zasijano je sjeme tame,
srce je postalo hladnije i od ledene sante.
venama mi samo vino teče,
vino i tek neko sjećanje na prvo veče.
tvoja tišina bit će mi grob,
zaboravljena bit će i zadnja riječ.
sada slomljena sjedim, vezane mi ruke,
umjesto tebe smrt će da mi skrati muke.
u noćima čuti ćeš moj glas,
bit će to vjetar, a željet ćeš da sam ja.
ostat ćeš vezan na ovom svijetu,
nikada više nećeš vidjeti sjajnu zvijezdu.
† †4† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
utapam se u vatri, u vodi izgaram...
vrijeme... jedino što nikada neće stati... jedino što će uvijek prkositi svima nama...
što će nas veseliti, uništavati i poticati...
jedino što nikada nećemo kontrolirati...
vrijeme je iznad nas i uvijek će biti dalje od nas...
živimo smrtne živote i trošimo dane na svašta...
mnogi to i požale, požele da je bilo drugačije, ali ne može...
svatko je proživio svoje...
i gospa vremena dolazi da ubere zadnji cjelov
sa smrtnih usana bića koje u taj tren želi samo još jedan tren...
krvave suze niz obraz mi se cijede,
to moje srce plače zbog tebe i mene,
to moje srce zbog ovog svijeta vene.
i sad kada nestalo je nade,
kad jutro više neće da svane,
sad tuzi se predajem,
zavijam u crno preostale sate.
nikada nemoj plakat zbog mene,
ne dopusti da obuzmu te sjene.
priznajem sad svoj poraz,
sudbi okrenut ću i drugi obraz.
primit ću kaznu za trenutke sreće,
žalit zbog njih moje srce nikad neće.
pusti na mene noć neka padne,
tebi će novi dan da svane.
† †4† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
samo trag krvi na praznom listu
lijepo je pisati i živjeti u svom malom svijetu… dok mogu… nastavit ću…
moje pjesme su samo moje, moje riječi napisane od mojih ruku…
tražila sam prihvaćanje, željela da netko kaže da su dobre…ali danas mi je jedna kritika značila više od svih pohvala…
neću se zavaravati da znam pisati, jer ne znam… ovo je samo plod mog truda, klice mojih suza… tek mali pokušaj da sudjelujem u onome što volim…
u onome što me već tako dugo drži živom…
oči su zatvorene,
oko mene mrak,
ali nije me strah.
kroz stoljeća i
kroz stranice
zacrtane su granice.
jednom nestat će i one
ništa nije tu
za vječnost da bude.
osušit ću ti suze,
ostaviti na srcu traga,
moj lik nestat će u
dubini mraka.
bijele ruže zasadi
na prazan grob
i idi dalje, čeka
te put tvoj.
kroz vječnost naći
ću si novi dom,
dalje od krvavih suza
srca tvog.
† †7† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†